OVO JE KRAJ ĐUKANOVIĆEVE ERE: Vidimo se u subotu

Foto: slobodnaevropa.org

Protesti su ušli u novu fazu. Jasno je – šta god da se desi u subotu – premijer Đukanović ne može biti dio bilo koje priče o budućnosti ove države. U suprotnom, ona će se raspasti

Čudo je subota. Ko je očekivao da će nam ova posljednja donijeti toliko prijatnih iznenađenja. Car je definitivno go. Nije još napustio zemlju, ali mogao bi da počne da razmišlja na tu temu. Nakon 27 godina ponižavanja institucija i svođenja države na privatni posjed, u subotu se pokazalo da Caru nije ostalo ništa više osim gole sile i komične propagande. Ostao je sam čak i u svojoj partiji. Nema Sveta, nema Filipa, Igor ima sliku nema ton, Roćen je u koroti za “Grandom”, a i Duško ne izgleda baš najbolje. Car je ostao okružen Migom od akuzativa, traktorom od Simovića, mobilnim od Petra i folderom od Daliborke. Kordonima policije i bumerangom od propagande koja ga ubjeđuje da su protesti propali, a da je on nikad jači. U takvoj situaciji, izbor mu se svodi na dvije opcije: ili da ga prijatelj Cane pokupi avionom i prebaci za Moskvu ili Ženevu, ili da uvede vanredno stanje. Što je pokušao u subotu veče kada je bez znanja šefa parlamenta i ministra policije izdao saopštenje o paklenom planu državnog udara. Koji su spremali četnik Andrija i ustaša Branko upadom u Rankovu kuću a da ovaj za to nije znao?! Mora da je premijeru takvu ekskluzivu dojavio kontroverzni Mojkovčanin Veselin Veljović, neformalni šef policije, inače magistar nauka i batinaš.Kada je, kako nam je javio portal uglednog Javnog servisa, u nedjelju osvanuo “divan, miran dan u Podgorici”, već je bilo kasno za proglašenje vanrednog stanja. Niko se nije primio na dopis Veljovića od prošle noći. Situacija je za Cara postala još gora kada se javila njegova dugogodišnja zaštitnica Doris Pak – crnogorski premijer je autokrata koji je sebe stavio iznad i izvan zakona! Zato narod protestuje. I ne dirajte ga.

[adsenseyu5]

Zahvaljujući mudroj i promišljenoj odluci užeg kabineta da se u subotu primijeni brutalna sila prema svakom građaninu koji na prsima ne nosi sliku Cara ili ne pokaže makar člansku DPS-a, protesti su ušli u novu fazu. Koja je početak kraja kontroverznog premijera. Jer jasno je – šta god da se desi naredne subote – premijer Đukanović ne može biti dio bilo koje priče o budućnosti ove države. Svako ga je pročitao i prozreo. Čak i u vrhu sopstvene partije. Osim lične falange. Koja će dijeliti njegovu sudbinu do kraja.

Kada mladi, generacija rođena kada je on počistio Veselina, roditelja od Grka Drala, i na ulici oteo vlast, kada dakle ta generacija u nedjeljnoj povorci skandira “Milo, lopove” i “Milo, ubico” – to je onda strašna definicija njegove vladavine i njihovog života pod njim. Pun je kofer uglednog premijera i Zapadu. I Briselu i Vašingtonu je jasno da je Đukanović prevaziđen političar – pitanje je samo kako da se izvrši tranzicija vlasti, a da se ne ugrozi evroatlantski put Crne Gore. Djeluje da ga na oči ne mogu vidjeti, a kamo li za sto sa njim sjesti, lideri Demosa, Ure, Demokrata. Zato je pitanje – šta čekaju?! Oni još ne shvataju da je ove subote buna prerasla u nešto mnogo veće i značajnije od protesta DF-a koji su počeli prije tri sedmice. Nezadovoljstvo, frustracija, bijes – zbog nepravde, pljačke, terora uglednog premijera nema veze ni sa Mandićem, ni sa Medojevićem, još manje sa Lekićem, Bečićem i Rakčević – to je bunt mnogo širih socijalnih slojeva, čiji dobar dio čak nema veze ni sa jednom strankom. Ako Ćaki, Aleksa i Žarko ostanu u autističnom premišljanju na koju će stranu, uz građane ili uz institucije, mogu politički završiti kao onaj Buridanov junak koji se dvomuio između dva plasta sijena.

[adsenseyu1]

Najdelikatnija, ali i najizazovnija, jeste pozicija SDP-a. Krivokapić je posljednjih godinu-dvije, pokušao da od parlamenta napravi mjesto dijaloga i dogovora, ali je u Đukanovićevoj Crnoj Gori to bila nemoguća misija. Ili si njegov sluga i potrčko ili si mu neprijatelj. Čim je Ranko pokazao kakav treba da bude parlament u demokratskoj zemlji, optužen je lično od kontroverznog premijera za “parlamentarnu diktaturu”, da bi onda odmah osvanuo na naslovnicama Informera, Pobjede i u Farminih “Minut, dva”. Parlament i Vlada su sada, nakon posljednjih događaja, izgubili legitimitet i priprema novih izbora je jedini demokratski izlaz za državu u ovoj situaciji. Formiranje tehničke ili prelazne vlade je jedini put. Alterntaiva je zaoštravanje podjela, sukobi, krvoproliće i vanredno stanje. Što bi Đukanoviću donijelo još koji mjesec apsolutne vlasti, ali bi Crnoj Gori uzelo mnoge – godine. Možda čak i budućnost. Kao iskusan političar, Krivokapić bi morao biti svjestan kompleksnosti trenutka. I činjenice da je u njegovim rukama ključ koji otvara ili zatvara vrata demokratskog epiloga krize koja je mnogo dublja od one koju nam prikazuje ugledni Javni servis i istureno odjeljenje TV Farme. Jer, ako naredne subote na nedjelju, na glavni gradski Trg izađe 10 ili 15 hiljada nezadovoljnih ljudi, kako će se kanalisati njihov bijes?! To nije pitanje samo za DF. To je pitanje za sve partije osim DPS i njegovih satelita. Oni će ostati taoci sudbine njihovog Šefa, koji za njih misli i u njihovo ime odlučuje. Ostali politički subjekti moraju da preuzmu inicijativu i uvedu priču u demokratski rasplet, a ne tragični zaplet. Od vas zavisi, dakle. Samo vas gledamo.

(Željko Ivanović)