GDE GREŠIMO: Šta nedostaje u rečenici „POŽELI I OSTVARIĆE TI SE“?

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestShare on StumbleUponShare on TumblrEmail this to someone
put
Foto: Dnevne.rs /pixabay
Koliko smo puta čuli da je dovoljno poželjeti i želje će nam se ostvariti. Ta u Bibliji zapisana mudrost osobito je popularizirana u naše doba.

U skladu s površnošću življenja shvaćena je doslovno: poželi i svemir će se urotiti da to i dobiješ. I tako smo se upinjali u željama, a svemir se nije pomaknuo ni milimetar. Nešto je ipak nedostajalo u toj magičnoj formuli, a na to nešto često na svojim radionicama upućuje duhovna učiteljica Sonia Choquette. „Da“, kaže ona, „svemir će ti pomoći, ali samo ako i ti učiniš svoj dio!“

Slušajte srce

Prije nego što stvari prepustimo svemiru, moramo napraviti pet ozbiljnih koraka. Prva tri odnose se na iscrtavanje plana prema kojem ćemo graditi svoju stvarnu, istinsku životnu žudnju ili, kako kaže Sonia, istinsku žudnju svog srca.

Prvi je korak shvatiti što doista želimo. U glavi nam se roji mnogo stvari, od onog što mislimo da bismo trebali željeti, preko onog što bi nam možda moglo donijeti neko privremeno zadovoljstvo do onoga što istinski želimo ali mu se ne usuđujemo doista posvetiti. Kako znati što doista želimo? Istinsku želju ne rađa um nego srce, a energija srca uvijek se iznova probija do nas ili kao žudnja koja nikad ne umire ili kao nezadovoljstvo jer ne živimo onako kako bismo trebali.

Gurnuti u vatru

Mnogi koji su pročitali Sonijinu knjigu na njezinoj radionici napokon osjete pomak, a s obzirom na njezin jedinstven stil, taj se pomak može protumačiti i kao nešto snažnije guranje u vatru.

Sonia je, naime, vrlo neobična osoba koja s nevjerojatnom lakoćom ljude gura iz njihovih zona ugode i baca ih u posve neočekivane situacije, premještajući ih po dvorani, uparujući ih s potpunim strancima pred kojima trebaju verbalizirati svoje probleme, potičući ih na pjesmu i ples…

A sve sa samo jednom svrhom: da ušutka lijevu, racionalnu polovicu mozga koja neprekidno u svemu vidi problem i ne dopušta srcu da pošalje energetsku informaciju o tome tko smo doista i što u konačnici želimo od svog života.

Ona govori vrlo jednostavno: „Kako smo uvijek nekako skloniji zamijetiti negativno, najbolje je poći upravo tim putem i primijetiti što nam smeta u životu.“ Što sve ne želimo imati u svojem životu?

Biti zakrčeni obvezama, raditi od jutra do sutra, nemati dovoljno novca, svaki put iznevjeriti one koje volimo, nikad dovršiti svoje projekte, uvijek se zaljubiti u pogrešnu osobu… Kad to glasno izgovorimo pred potpunim neznancima, slika postaje jasnija, a obrazi rumeniji.

Žudnja moga srca od malena do danas ostala je ista: živjeti od pisanja i izdavanja knjiga. Što god sam drugo pokušala, bacalo me natrag na to. Kad iskristaliziramo želju, od nas se traži da se posve usredotočimo na nju, da s njom liježemo i s njom se budimo.

Zašto iznova padamo isti razred

Drugi je korak zadobivanje podrške vlastite podsvijesti, odnosno podsvjesnih programa koje nesvjesno živimo. Naša želja i ono što vjerujemo moraju biti usklađeni. Ne mogu postati dobar pisac ako podsvjesno mislim da nemam talenta! Tu na scenu stupa Sonijin jedinstven stil. Traži da verbaliziramo (naglas izgovorimo!) zašto uvijek iznova padamo isti razred. Što propuštamo shvatiti u svojoj situaciji, što propuštamo naučiti, zašto stalno trčimo isti krug? Prvo se uključi mozak i počnemo filozofirati o karmi, možebitnom neuviđanju istinskih vrijednosti, relativnosti sreće…

citanje
Foto: Dnevne.rs/ pixabay

No to je sve negdje „tamo“, u teoriji, a ne ovdje, u našem srcu, u praksi. Ipak, izgovarajući riječi odjednom se nešto dogodi, jednostavno ti sine problem. Svakome njegov. Moj je bio jasan. Nemoć suočavanja s kritikom, javna blamaža kao najgora kazna, potreba da uvijek i svagdje budem heroj dana. Napustim li tu potrebu, napustit ću strah od neuspjeha. Nestane li taj straha, neće mi više biti teško upustiti se u pustolovinu puštanja vlastitih knjiga u svijet.

Kad smo oblikovali žudnju svoga srca i vrlo jasno odlučili što ćemo, Sonia savjetuje da u početnoj, krhkoj fazi pazimo da je ne izložimo kritici. Svoje je ideje najbolje u početku zadržati za sebe.   

Pas koji laje u glavi

Eventualno ih možemo podijeliti s ljudima koji su nam slični i misle slično, premda nas i oni katkad mogu iznenaditi. Iz vlastita iskustva znam da je najjači otpor okoline kad je ideja najsmjelija i kad nas najviše nosi žar da je realiziramo. Ljudi baš i ne vole da oni oko njih uspiju jer je taj uspjeh zrcalo njima samima, koje ih poziva: što je s tobom? A oni ne žele da ih to pitaju.

priroda
Foto: Dnevne.rs /pixabay

Osim sabotera oko nas, vrlo je aktivan i onaj u nama. U srcu je skriveno naše pravo ja, ono što doista jesmo. No do zlata skrivenog u srcu vodi nas dug put kroz bezbroj trikova i zavrzlama koje nam slaže ego. Sonia ga uspoređuje sa psom koji neprekidno laje. A kako svi psi zapravo laju slično, tako svi imamo istu priču u glavi: „nemam vremena“, „nemam novca“, „nisam dovoljno lijepa“, „nemam sreće“, „ljudi će mi se smijati“, „propast ću“… To je samo lavež psa i ništa više.

Psa treba dresirati, treba ga ostaviti da malo laje i potom ga umiriti. On je uvijek tu, svoga kućnog ljubimca nećemo ubiti, ali ga moramo dresirati. Dopustiti mu da kraće laje, potom mu reći da umukne. On ne može i ne smije upravljati našim svijetom, potezima i životom.

Vizualiziranje ostvarenja cilja

Uskladivši želju i podsvijest, hrabro pružamo nogu u trećem iskoraku: precizno, detaljno vizualiziranje ostvarenja cilja. Što će biti kad izdam prvu knjigu? Kako će ona izgledati? Kako će se prodavati? Kako će to promijeniti moj život? Što od toga očekujem? Koje korake dalje mislim poduzeti da bih ostvarila cilj i počela živjeti samo od pisanja? To je trenutak kad trebam detaljno opisati svoj život nakon ostvarenja onoga za čime žudim.

Zvuči jednostavno, ali nije! Kad se od nas očekuje da doista do najsitnijih detalja opišemo i nacrtamo istinsku žudnju srca, ostanemo zatečeni. Jedno je intelektualizirati ono što mislimo da bi bilo dobro da bude naša žudnja, jer smo dobili takvu sugestiju okoline, a drugo je doista stati pred univerzum i zaželjeti ono što se krije u našem srcu. Što želi ono naše istinsko, pravo ja, koje katkad i sami više ne osjećamo? Koja je njegova svrha? Na ovom putu to moramo otkriti.

Ukradeno vrijeme

S prva tri koraka realizirali smo fazu nacrta. Potom ulazimo u fazu demontaže svega što nam smeta na putu do cilja. Korak broj četiri odnosi se na uklanjanje prepreka. U ovoj fazi svemir i dalje dostojanstveno šuti. Najčešća je prepreka osjećaj da nemamo vremena, no ispod tog osjećaja kriju se izgovori, strah od neuspjeha, pretjerani perfekcionizam…

Kao vrlo mlada i nadobudna djevojka ispisivala sam stranice i stranice priča. Jednog dana to je naprosto stalo. Nisam više imala vremena. Vrijeme je kolač koji su kradljivci raznijeli na sve četiri strane svijeta dok nisam gledala. Odjednom je ispalo da dugujem svakome ponešto i da neću moći sjesti i u miru napisati ništa dok ne vratim sve te nestvarne dugove, a tražitelji usluga su poput zelenaša, dug se množi i nikad ne prestaje. Sat na kojem su djecu učili kako se izgovara riječ „Ne!“ meni je nekako promaknuo.

horoskop
Foto: Dnevne.rs /pixabay

Sonia je i tu vrlo jasna: ako zasadiš sjemenke u zemlju, moraš taj dio ograditi kako ljudi ne bi hodali preko toga i uništavali tvoj vrt. Moraš se naučiti govoriti „ne“, pa smisli nekoliko fraza i dobro ih uvježbaj. One moraju biti kratke, bez elaborata. „Ne, doista ne mogu.“ „Žao mi je, ali ne mogu.“ „Ne, nikako neću stići.“ Čvrsto, uvjereno, bez dodatnih objašnjenja. To su stupovi koje ćemo povezati žicom i napraviti ogradu. Nema više hodanja preko našeg vrta. Naše vrijeme, ma kako ga malo imali, ostaje samo naše, ne mora se cijeli dan do posljednje minute ispuniti uslužnim djelatnostima. Imamo pravo na svoje vrijeme.

Padam na disciplini

Svatko ima svoju riječ okidač za odustajanje. Jedna moja prijateljica kaže kako je svaku knjigu o samopomoći pročitala točno do one stranice gdje piše: „A sad uzmite olovku i papir, pa zapišite…“ Pomisao da išta moramo pisati i o nečemu voditi dnevnik zapravo nas zamara, katkad i izluđuje, jer svi želimo instant rješenja. Da pročitam knjigu i da se stvari dogode same od sebe. Ja ne pucam na pisanju, to je jasno. Moja riječ okidač jest: disciplina. Kad to netko izgovori, oblije me znoj, uzrujam se i vizualiziram život u vojnom kampu.

Svemir, međutim, traži da budem disciplinirana u nastojanju da živim u sadašnjosti, da ne tratim svoje vrijeme, da učim, da radim u izgradnji svoga cilja. Nikad se ne smije dogoditi da pomislim „o tome ću razmišljati sutra, a sad ću prvo u banku, pa napisati onaj tekst, pa vidjeti imam li išta u hladnjaku…“ i pustiti da dan ode u nepovrat. Svaki dan mora postojati vrijeme koje sam posvetila realizaciji svoje želje, za koju sam tako dugo radila nacrt.

Pojednostavljenje življenja

Kako bih umanjila pritisak „discipliniranog života“, morala sam postaviti vrlo širok i objektivan plan realizacije želje (znači, roman ne mogu napisati za sedam dana, u pauzama za ručak…) i isto tako pojednostaviti svakodnevicu koliko je god moguće.

Pojednostavljenje življenja traži i dokidanje svih rupa u koje nam odlazi energija, poput nereda u stanu, minusa na računu, nedovršenih poslova. Ako nam je energija uhvaćena u tom kaosu, nećemo se moći fokusirati na ostvarenje svoje istinske želje. Samo ako su stvari posložene kako treba, možemo dnevno izdvojiti pola sata ili sat vremena za realizaciju onoga što želimo.

pun
Foto: Dnevne.rs /pixabay

Više Ja kuca na vrata

U svome usponu do svemira zastala sam na četvrtom koraku – svladavanju prepreka – i smrznuto u iskoraku, poput spomenika kakvom velikanu, stajala nekoliko godina. Bilo je doista mnogo prepreka koje je trebalo preskočiti, a disciplina je bila „ono o čemu se ne govori“. Korak je odmrznut u ludom ritmu radionice tijekom koje smo pomeli prepreke, ušutkali lavež pasa i otvorili prostor za korak broj pet: vjerovanje vlastitoj intuiciji, koja je ujedno i naše više Ja. Ono uvijek zna što je za nas najbolje u određenom trenutku. Moje više Ja mi je putem intuicije tisuću puta kucalo na vrata, no nisam mu otvarala. Susretala sam se s brojnim ljudima diljem svijeta koji su mogli napraviti nešto s mojim talentom, ali sam se uvijek bojala i samoj sebi govorila da još nisam spremna.

Psi u glavi su lajali, a karavane prolazile. Korak broj pet upućuje na to da trebamo odgovoriti na ono što nam energetskim impulsima šalje naše srce. Služeći se jednostavnim usporedbama, Sonia govori kako je naša intuicija poput GPS-a, vodi nas od trenutka do trenutka prema cilju koji je najbolji za nas osobno, a ne za druge. Promašimo li skretanje, ona brzo preračunava i otvara nove opcije za stizanje do cilja. Intuicija se javlja poput osjećaja u želucu, energetskog impulsa iz srca, „čudnog“ osjećaja ili aha-trenutka koji najčešće u potpunosti ignoriramo jer nam je racionalni dio mozga uvijek vrlo glasan. No treba se naučiti osluškivati je.

A sad, u Božje ruke…

Glasnim izgovaranjem želja, pjevanjem, plesom, meditacijom, vježbama disanja… svime time pomažemo intuiciji da dopre do naše svijesti, a na nama je da je poslušamo i riskiramo izići iz zone ugode, da skočimo u svoj pravi život o kojem uglavnom samo sanjamo. To je bit koraka broj pet.

On nas ujedno donosi do vrha planine s koje možemo glasno izgovoriti: „A sad, u Božje ruke…“, s punim uvjerenjem da će doista tako i biti. To je taj trenutak kad ćemo napokon svemiru pokazati da mislimo ozbiljno, pa će naćuliti uši i osluhnuti što mi to točno želimo. Tek će se tada urotiti i učiniti sve da postignemo svoj cilj.

(Dnevne.rs / balkanspress/ Mirta Lijović)

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestShare on StumbleUponShare on TumblrEmail this to someone