Vedrana Rudan: Ne želim učestvovati u ratu koji se Hrvatskom širi poput kuge, takvu jezivu mržnju ja ne mogu podneti! (VIDEO)

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestShare on StumbleUponShare on TumblrEmail this to someone
spisateljica
Ćirilica, latinica, Srbi zločinci, Hrvati žrtve, iskapanje kostiju starih šezdeset, pedeset, četrdeset, dvadeset godina… Tko normalan može preživjeti toliku količinu zla?

U subotu sam bila u Budvi na Trgu pjesnika. Organizator Grad teatar. Dočekana sam poput kraljice. Bilo bi pristojno nabrojiti sva imena mojih domaćina. Neću spomenuti ni jedno jer bih sigurno nekoga zaboravila a onda bih se pojela živa. Godinama putujem Jugoslavijom koje nema što ne znači i da ne postoji. Crna Gora bila je do subote jedina republika u kojoj nisam bila. Kakvi su Crnogorci i Crnogorke?

To preglupo pitanje sebi prije nastupa nisam postavila jer oni koji dolaze na moje večeri naciju ostave doma. Gledamo se oči u oči, mislimo da smo svi ljudi, ništa više ni manje od toga. Drago mi je što se nikad ni u jednom od gradova u kojima sam bila nisam osjećala poput bića na tuđem terenu. Svi mi bivši Jugoslaveni koji smo preko noći postali ono što smo vazda bili ali nam nije bilo bitno živimo u tamnicama.

Zato sam se u Budvi osjećala dobro. Nas dvije stotine ljudskih bića razgovaralo je istim jezikom o životnoj radosti koje u nama ipak ima makar na trenutak jedne večeri u augustu.

Možda bih o ovome o čemu ću sada pisati morala posvetiti poseban tekst. Možda? Vjerojatno? Sigurno. Ipak neću. Nemam živaca još jedan dan živjeti na stari način. Ovaj tekst je posljednji tekst na mom blogu. Odustajem. Ne mogu više. Dosta mi je.

Postoji li neki razlog? Što me uznemirilo do te mjere da više ne želim dva puta tjedno pisati a onda čitati što moje čitateljice i čitatelji misle o istoj temi? Bolje je pitanje, zašto sam uopće krenula pisati blog?

Na pisanje bloga potakla me činjenica da je rat iza nas, da bismo se svi morali boriti za bolji život, jedni drugima oprostiti ma kako to teško bilo zato jer se normalan čovjek ne može dovijeka hraniti mržnjom. Mislila sam, čovjek zna biti glup, da ja nešto mogu učiniti. Pretenciozna glupača. Nadala sam se da će ljudi na području Jugoslavije prepoznati da su im neprijatelji oni koji su njihove novokomponirane države strpali u džep a ne oni koji se na drugačiji način bogu mole.

Prelazim na bitno. Ovih dana, ovih posljednjih mjeseci, Hrvatskom se valja takva jeziva mržnja da je ja ne mogu podnijeti. Čini mi se da ni za vrijeme rata nije bila toliko opaka. Ćirilica, latinica, Srbi zločinci, Hrvati žrtve, iskapanje kostiju starih šezdeset, pedeset, četrdeset, dvadeset godina… Tko normalan može preživjeti toliku količinu zla?

Ja bih, da sam ona stara, lovila sijače hrvatske mržnje, otkrivala kako se oni ne bore ni protiv ćirilice ni protiv Srba nego samo žele u džepove strpati ovu siću koju još nisu pokrali. Tko sam ja? Da li je moj posao narodu ili narodima koji ne žele ni gledati ni progledati otkrivati istinu? To moj posao sigurno nije a totalno je suludo vjerovati da ću svojom “mirotvornom misijom” pomoći bilo kome da progleda.

Na strani naših pokvarenih političara, bankara, Crkve i ostalih zločinaca širokoga spektra su svi mediji u kojima rade robovi spremni za sto kuna po tekstu, ako ih dobiju, napisati najstrašniju laž. Nakon objave će preko portala krenuti horde ratnika zapjenušanih gubica i ubijati riječima “njihove” i krivomisleće “naše”. Njima, glupanima, nisu problem hrvatski bankari kojima će plaćati danak u krvi dok budu živi, njima nisu neprijatelji “vođe” koji ih hrane mržnjom da bi se dokopali još više moći. Njima glupanima jedina je radost preko neta “četnike” ili “ustaše” hvatati za grlo pa im, zasad, virtualno tupim nožem rezati vratove.

Drage moje čitateljice, dragi moji čitatelji, od danas bez mene. Odustajem. Ovu bijednu zemljicu napušta sve što ima malo soli u glavi. Ja izbora nemam. Ostajem ali ni na koji način ne želim učestvovati u ratu koji se Hrvatskom širi poput kuge.

Ipak, nedostajat ćete mi. Pozdravljam vas, da budem malo patetična na kraju, od srca koje će do smrti kucati samo u slavu dobrih ljudi. Jebeš sve nacije, sve razlike u boji kože, sve vjernike koji misle da su jedini pravi, jebeš sve gadove kojima nikad dosta zlata, krvi i moći.

Tekst preuzet sa bloga Vedrane Rudan

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestShare on StumbleUponShare on TumblrEmail this to someone