Slavna glumica Mira Furlan: Najveći patriotizam je kritika sistema

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestShare on StumbleUponShare on TumblrEmail this to someone
glumica
Foto: Gage Skidmore /Wikimedia
Slavna glumica i ikona jugoslovenskog filma i teatra Mira Furlan vratila se nakon 25 godina na scenu jednog hrvatskog nacionalnog pozorišta. Pre nešto manje od mesec dana u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca premijerno je izvedena predstava „Kasandra“, u kojoj glumica, reklo bi se simbolično, igra naslovnu ulogu – ženu koja upozorava na rat kada tu pošast niko ne vidi i koja biva odbačena, jer ni po koju cenu ne želi da prihvati laž.

Simbolično je i da je komad režirala Nada Kokotović, koreografkinja i rediteljka, pionirka koreodrame na ovim prostorima, koja je poput Furlan, sa ratnim godinama i nestankom Jugoslavije postala građanin sveta. Ali i to da se Mira u Hrvatsku vratila na poziv čelnih ljudi riječkog HNK – Olivera Frljića i Marina Blaževića, koji danas, poput nje tada, trpe napade jer ne mogu da ćute. U narednih nekoliko godina ona će biti tu uz njih, kao nova članica ansambla.

Intervju za Danas glumica je prihvatila još dok je bila u Rijeci, ali je zbog obaveza oko premijere i prvih repriza, razgovor morao da sačeka do njenog povratka u Sjedinjene Američke Države, kad su se već prvi utisci slegli.

Kako je došlo do toga da se nakon više od 20 godina vratite u Hrvatsku?

– Dvije godine traju dogovori sa Oliverom i Marinom. Mnoge su se ideje pojavile tokom tih dviju godina, projekti su se iz ovog ili onog razloga mijenjali i na kraju se završilo sa „Kasandrom“. Bila sam dirnuta i počašćena Oliverovim i Marinovim pozivom.

To je bila gesta na koju sam osjećala da moram odgovoriti, gesta poštovanja, gesta koja mi je pokazala da u Hrvatskoj postoje ljudi kojima je stalo do onoga što se usuđujemo nazvati pravdom. To da su me pozvali mladi ljudi koji nisu bili sudionici događaja devedesetih me posebno dirnulo. Od mojih kolega i bivših prijatelja iz profesije nije me svih ovih godina pozvao baš nitko. Ovo nikako nije žalopojka – baš naprotiv! Ovo je naprosto činjenično stanje.

Došli ste na poziv Olivera Frljića. S obzirom na okolnosti u kojima trenutno živi i radi, moglo bi se reći državnog neprijatelja broj jedan. Sličnu sudbinu iskusili ste i sami pre dvadeset godina kada ste dobili etiketu nacionalnog izdajnika i kada vam je oduzet stan. Kako danas gledate na to razdoblje, da li biste danas isto učinili? Da li ste nešto savetovali Frljića?

– Ah, kakav savjet čovjek može uopće dati bilo kome! Strašno je to što se događa, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Evropi, pa i šire. Kao da ljudi uporno ne mogu naučiti nijednu lekciju. Kao da stalno i neprestano moraju ponavljati svoje najgore, najgluplje, najopasnije greške. Kao da nitko ništa ne razumije. Kao da nitko ništa ne misli. (Zapravo mislim da je upravo tako – ljudi više ne misle, nemaju vremena za to, previše vremena provode na Fejsbuku i Snepčetu, pretpostavljam.)

Pitate me da li bih „isto učinila“. Zapravo ne znam što sam to ja „učinila“, osim sto sam živjela svoj život. Taj život se, čini se, nije uklapao u novu stvarnost.

Osim sto je izuzetno talentiran režiser, Oliver je hrabar, iskren, direktan i nije oportunist. To su osobine koje jako cijenim. Žalosno je da su naše nove države tako neprijateljski raspoložene prema svojim kritičarima kojima bi se zapravo trebale pokloniti i zahvaliti im se. Nije li kritički stav građana prema sistemu najveći stupanj patriotizma? Nemam osjećaj da su stvari drugačije u Srbiji – samo se treba prisjetiti slučaja briljantnog „Utiska nedjelje“ Olje Bećković. Ono što je zapanjujuće je činjenica da su sada, nakon 25 godina od početka rata, stvari na neki način gore nego tada: tada je postojalo „opravdanje“ ratom (u koje ja nikada nisam vjerovala, ni na trenutak – NEMA, naprosto nema opravdanja za ukidanje slobode, NIKADA), sada tog argumenta više nema. Svaka je nacija sama sa sobom, bez strašnog neprijatelja pred vratima. Sad se svi mogu mirno pogledati u ogledalo, tako sami i prepušteni sebi. Neprijatelj je ili mrtav ili otjeran ili ušutkan. I što sad??? Kud sa nagomilanom mržnjom? Pa se onda kamen baci na uspješnijeg, inteligentnijeg i hrabrijeg od sebe. Tri loša ubiše Miloša. Kakva dobra rečenica.

Kazali ste da vam je jedna prijateljica rekla: „Dolaziš u najgorem času, ili u najboljem, jer baš sada nam trebaš“. Imate li osećaj da sada možete nešto promeniti?

– Davno sam odustala od te ambicije. Mogu li nešto promijeniti? Možemo li uopće nešto promijeniti? Ne, apsolutno ne. Oni koji misle, ti ionako već sve znaju. Oni koji ne misle, ti ionako nemaju šanse da išta shvate. Dakle, kome čovjek govori, kome se obraća kad glumi, piše, kad daje – recimo – ovaj intervju? Teško se othrvati neugodnom osjećaju potpunog besmisla. S druge strane, mislim da je jedina svrha javnog života upravo borba za neku prihvatljiviju stvarnost. Mislim o tome samurajski: najvrednija je ona bitka koju gubiš. I budistički: nije bitan rezultat nego proces.

Smisao bi tako valjda bio ne u postizanju cilja nego naprosto u samoj borbi, bez obzira na rezultat. Tako je valjda i sa životom. Bitku na kraju neminovno gubimo ali je bitno u toj bici ostati na nogama. Još nešto mislim: čini mi se da svaka riječ koja se izgovori u javnom prostoru ipak nešto mijenja, samim svojim postojanjem. Rekla bih čak i da svaka naša privatna riječ, odnosno misao, mijenja stvarnost. Dakle, izgovorene riječi imaju težinu i obavezuju nas. Prema njima imamo odgovornost. To je ono što povremeno zapanjuje: apsolutna neodgovornost za izgovorenu riječ. Zastrašujuć je primjer Donald Tramp.

Ima li simbolike u tome da se u hrvatsko pozorište vraćate ulogom Kasandre – žene nadarene proročkim darom, ali i prokletstvom da joj niko ne veruje?

– Da, naravno, simbolika je jasna i vidljiva. „Kasandra“ je briljantan roman pisan iz ženskog ugla povijesti koja je uvijek muška i crno-bijela, prepuna „naših“ i „njihovih“, odnosno „dobrih“ i „loših momaka“, ma što to kome značilo. Krista Volf je roman pisala u trenutku kad je postojala ogromna opasnost od nuklearne katastrofe kao posljedice „hladnog rata“. Nije slučajno da je kao predložak uzela grčku temu – sve je, naime, uvijek isto, još od starih Grka. Euripid je, uostalom, sve već napisao. „Što ima novo?“, pita Astrov Ujaka Vanju a ovaj mu odgovara: „Nema ništa, sve je staro“.

No, i u Americi koju ostavljate na naredne dve godine nije mnogo bolja atmosfera. Jednom prilikom ste izjavili da vas je pre odlaska fascinirala ideja slobode u toj zemlji, ideja rasne i etničke izmešanosti. Šta vam je od te fascinacije ostalo?

– Još uvijek sam uzbuđena na dobar način kad sletim na LAX, losanđeleski aerodrom, i kad mi crni službenik na šalteru emigracije kaže: „Welcome home“ a onda me armenski taksist odveze kući. Svaki put me ponovno razveseli miješanost američkog društva. Što se tiče tzv. slobode, ona je i ovdje pod stalnim atakom. I ovdje je taj atak na slobodu neprestano opravdavan potrebom za sigurnošću. „Želite li biti sigurni li slobodni“, dilema je koja se stalno nameće stanovništvu. LJudi ne razumiju da je ta „dilema“ zapravo lukava podvala.

Da li se i dalje osećate kao imigrant u toj zemlji? U društvu ili u profesiji kojom se bavite?

– Ja se osjećam kao imigrant na ovoj planeti. Nikad se nisam osjećala kao da sam se igdje ikada zapravo „smjestila“. Ali nije li to prirodno stanje? Pa svi smo samo prolaznici kroz život i sve je „privremeno“. A mi bismo stalno i uporno neku sigurnost i definitivnost. Ja sam putnik i promatrač. Ta marginalna, tranzitorna pozicija je pozicija slobode.

Mislite li da će na vaš život u toj državi uticati predstojeći izbori? Kako gledate na kandidaturu Donalda Trampa, koga ste spomenuli?

– Trump je na neki način koristan jer je razotkrio, samim svojim postojanjem, lažnost i besmisao takozvanog demokratskog procesa. Demokracija je u Americi, nažalost, mrtva jer se izbori naprosto – kupuju. Otkako je Supreme Court donio odluku prema kojoj korporacije mogu legalno uvaljivati ogromne količine novaca u političke kampanje, više nema nade za demokraciju. Postojanje Trampa na političkoj sceni je sigurni dokaz da je jedino što neku osobu kvalificira za predsjedničkog kandidata – ogromna količina novaca i celebrity status. E pa kad je tako, onda možda da Kim Kardašijan bude predsjednica? Zašto ne? Vjerojatno bi bila bolja od Trampa. A i Kanje Vest bi u tom slučaju bio „First Husband“, što bi bilo baš zgodno. Sve je to ionako jedan veliki cirkus, sa mnogo love. Stvar je izgubila svaku ozbiljnost.

Šta se to događa u savremenom društvu u koji fašizam ulazi na mala vrata?

– Problem je što se ljudima čini da je Tramp toliko smiješan i apsurdan i da ga je toliko nemoguće zamisliti kao predsjednika „slobodnog svijeta“, kako ovdje vole reći, da se nitko previše ne uzrujava nad tom neshvatljivom pojavom. Ja se sjetim svoje bake koja je pričala kako, isto tako, nitko ni Hitlera nije shvaćao ozbiljno jer je opći dojam bio da je luđak i bolesnik. Tramp govori stvari od kojih bi se svakom normalnom čovjeku trebala dizati kosa na glavi. Ali se to ne događa jer nitko ne može povjerovati da je sve to zbilja a ne noćna mora.

O novim oblicima starih fanatizama govori knjiga Aleksandra Tišme „Vere i zavere“, na čijoj ekranizaciji ste nedavno radili u Novom Sadu…

– Kakav lijep roman! Kakav lijep projekt! Bilo mi je veliko zadovoljstvo učestvovati u projektu koji ima antifašistički karakter. Takvih je danas, na moje ogromno čudo, jako malo.

Ima li nade da ćete sa nekim angažmanom doći i u Beograd, na čijim pozornicama se takođe dugo niste pojavljivali, osim kao autorka komada „Dok nas smrt ne rastavi“?

– Bilo bi lijepo opet doći raditi u Beograd jer je to oduvijek bio „najkazališniji“ grad u bivšoj državi. To je grad zaista dobrog, živog kazališta, fantastičnih glumaca i izuzetno sofisticirane kazališne publike. Ali rat je učinio da nitko od nas više ne postoji kao čovjek, glumac, pisac, vodoinstalater ili taksista. Postojimo samo kao Hrvati, Srbi ili Albanci, pa smo shodno tome i upućeni – svatko ka svom pripadajućem habitatu. Nema više da se netko usudi petljati se nekamo gdje mu nije mjesto! Kakvo žalosno osiromašenje! Ali i ono je proizvod demokratskih htijenja građana, zar ne? Sad su konačno svi „svoji na svome“ i, prema tome, sretni i zadovoljni. Blago njima!

Deset godina neigranja na svom jeziku

Mira Furlan, do tada članica HNK u Zagrebu, napustila je 1991. godine Hrvatsku. Sa izuzetkom predstave „Medeja”, koju je radila 2002. u pozorištu Ulysses na Brionima, nije igrala u teatrima na ovim prostorima. Ovaj komad u pozorištu Radeta Šerbedžije igrala je naredna četiri leta, a tačno deset godina nije izašla na scenu i igrala na svom jeziku.

Socijalista Berni Sanders

– Pitate me za Trampa. Ali ne pitate za Bernija Sandersa. Berni je, na čudo cijele Amerike, dogurao vrlo visoko, što je nevjerojatno s obzirom na to da on sam sebe zove socijalistom, a to je u Americi „dirty“ riječ. Amerikanci zamišljaju socijaliste kao radikalne staljiniste; to je plod dugogodišnje propagande, još od „hladnog rata“. Zato je pravo čudo da se Berni probio tako daleko i da je još uvijek u igri. Za njega su uglavnom mladi ljudi. To čovjeku ipak daje nadu. Negdje sam pročitala da je prošle godine riječ koju su američki građani najčešće tražili u riječniku bila upravo „socijalizam“. Čini se da je ljudima došlo do mozga da ovako više ne ide – zaključuje Furlan.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestShare on StumbleUponShare on TumblrEmail this to someone